There is no spoon
narrayan u carstvu snova
Brojač posjeta
22039
Izdvojeno
Blog
nedjelja, lipanj 24, 2012
Stavite se u poziciju planeta Venere. U toj svemirskoj tišini Sunčevog sustava, mala planeta je hrabro kružila svojom putanjom, kao što je to radila... Pa, možemo reći od kad zna za sebe. Sve dok 6. lipnja, 2012., nije primijetila nešto neobično. Veneri u razumijevanju svemirskih pojmova,"6. lipnja, 2012." i nije baš nešto značilo, a još manje joj je značila činjenica da negdje u toj svemirskoj divljini postoji koncept računanja vremena. No, neobičnost koju je primijetila baš tada bila je ta da su se ona mala smiješna bića na njezinoj susjedi Zemlji, u potpunosti uzvrpoljila njezinim inače, barem što se nje tiče, prilično dosadnim svemirskim putovanjem.

Tko je ona da sudi loše o tim malenim bićima što se uzbuđuju njezinim kružnjem. Ono što Venera nije shvaćala bilo je da baš ovaj put s gledišta susjede Zemlje, radi tranzit preko Sunčevog diska te se takvo što neće tako uskoro ponoviti (točnije, ponovit će se tek za 105 godina, no kao što smo već rekli, Veneri taj koncept računanja vremena nije bio baš poznat a niti baš previše bitan).

Venera je doduše poželjela da može svake godine uzvrpoljiti u tolikom broju ta mala bića što žive na susjedi, godila joj je tolika pažnja. Pomislila je s tugom koja joj se na tren omotala oko jezgre, koliko susjeda Zemlja mora biti sretna - ako su se ta mala bića toliko ustreperila oko nje, usamljene Venere, koliko tek uzbuđenja i sreće pridaju Zemlji kad već žive na njoj.

 

Slika preuzeta s http://www.astrobobo.net/?p=581

http://www.astrobobo.net/wordpress/wp-content/uploads/2009/11/IMG_8170-410x300.jpg

 

No, staviti se u poziciju Venere, nije isto kao što je napisano gore. Zapravo, ako se stavimo u poziciju Venere, mi smo jedan mali svjetleći kružić u svemirskom prostranstvu. U toj tišini i crnom svemirskom bezdanu odjednom bi nam se svi naši problemi mogli učiniti izuzetno - nebitnima. A Venera nam je jako bliska. Zamislite da promatrate Zemlju iz pozicije Neptuna. Tamo gdje tišina još veća a hladnoća tame još gušća. Koliko bi se onda činili svi ti problemi bitnima?

Ili da se pomaknemo na rub naše glakasije?

 



 

A da pogledamo u dubinu Svemira? I uvidimo da tamo postoji još mnogo galaksija?

 



 

Koliko smo maleni ispod tolikih zvijezda, a koliko nam se sve čini u nama  bitno, veliko, teško, komplicirano i većinu vremena tužno ispod tolikog svemira...

 

U takvoj spoznaji, počneš iz praha graditi nove temelje.

narrayan @ 21:25 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.